BIBLIJSKA PORUKA DANA
Vrijeme kroz godinu
8. tjedan kroz godinu
Subota, 29. svibnja 2010.
Mk 11,27-33
27I dođu
opet u Jeruzalem. Dok je obilazio Hramom, dođu k njemu glavari svećenički,
pismoznanci i starješine. 28I govorahu mu: "Kojom vlašću to činiš? Ili tko
ti dade tu vlast da to činiš?" 29A Isus im reče: "Jedno ću vas
upitati. Odgovorite mi, pa ću vam kazati kojom vlašću ovo činim. 30Krst Ivanov
bijaše li od Neba ili od ljudi? Odgovorite mi!" 31A oni umovahu među
sobom: "Reknemo li 'od Neba', odvratit će 'Zašto mu dakle ne
povjerovaste?' 32Nego, da reknemo 'od ljudi!'" - Bojahu se mnoštva. Ta svi
Ivana smatrahu doista prorokom. 33I odgovore Isusu: "Ne znamo." A
Isus će im: "Ni ja vama neću kazati kojom vlašću ovo činim."
Tumačenje:
Fra Tomislav Pervan
ISUSOVA
OVLAST: UPITI I ODGOVORI
Mk
11,27-33
Iz
prirodnih znanosti znamo, a tome nas uče minula stoljeća, da nama ona odgovara
uvijek i samo ako joj postavljamo ‘ispravna’ pitanja, na ispravan, na pravi
način. I tako su se znanstvenici naviknuli da stalno postavljaju pitanja koja
su objektivna, precizna, proračunata. Svega se osobnoga, subjektivnoga klone i
sve je osobno isključeno. Tek nam je novija fizika pokazala kako se u pokusima
mogu stvari manipulirati, kako se na njih dade utjecati, tako da smo u
odgovorima koje primamo neumitno sadržani, uključeni i mi kao čimbenici koji
usmjerujemo i ravnamo pokuse. Stoga se veli kako ne postoji spoznaja koja bi
bila do kraja objektivna. Kad se pitamo o istini neke stvari ili osobe, način
na koji pitamo već uključuje donekle i odgovor koji ćemo dobiti. Sve je uvijek
i subjektivno impregnirano, obilježeno, prožeto. Osobom se postaje, osoba se
temelji u susretu s drugim ja, u susretu ‘ja-ti’, u zajedništvu s drugima.
Drugu ćemo osobu spoznati samo u mjeri u kojoj u svoje pitanje uključujemo sebe
kao osobu. Pristupamo li sa zadrškom, rezervom, dobit ćemo i rezervirani
odgovor.
Slično
je i u čovjekovu pitanju spram Boga, u odnosu prema Bogu. Čovjek može pitati
nezainteresirano, i dobit će takav odgovor, neutralan. Tek kad se uključi
cjelokupna egzistencija, dobit će posvemašnji odgovor. Primjer su tomu sveci.
Ne može se čovjek zanimati za Boga kao što se zanima za neki kućni broj u
adresi koju tražimo. Sve što se tiče Boga, tiče se naše cjelokupne
egzistencije, našega životnoga opredjeljenja, sadržaja naših nadanja, pitanje
spram našega izvira i uvira. Samo onaj tko ubaci
cijeli svoj život, dobit će sve, kako to veli Isus u odgovoru apostolima. Bog
je osoba koju bezuvjetno trebam kako bih opravdao svoje egzistiranje. “Ne bi me
tražio da me nisi pronašao” - rekao je umni B. Pascal.
Teolog
Paul Tillich veli da Bog
koji je bezuvjetan u svojoj moći, obećanjima i traženjima onaj Bog koji nas
čini osobama te koji je susljedno posve osoban u našemu susretu s njime. U susretu
s Bogom možemo iskusiti ponajprije što to osoba treba biti, čime se i kako se
razlikuje od svega neosobnoga. Svaki odnos među osobama počiva na slobodnoj
međusobnosti.
Kad
Bog Adama pita, gdje je, onda je to pitanje koje želi staviti pod upitnik njegovo
sadašnje stanje u kojemu se našao nakon grijeha. Kad pita Kaina
gdje mu je brat, onda mu želi dozvati u pamet zločin koji je učinio, želi da
stane iza svoga zlodjela te da se izruči Božjoj pravednosti. Zna Bog što je s
Adamom, zna on što je i s Kainom. Ne treba mu
informacija, nego želi čovjeka dozvati samome sebi, pozvati na kajanje i
obraćenje. U svakome pitanju koje dolazi sa strane Boga čovjeku u Bibliji riječ
je o spasenju ili propasti, životu ili smrti, svemu ili ništavilu.
Upravo
je zato pogrješan način na koji pristupaju Isusu pismoznanci, starješine i velikosvećenička družba u današnjem evanđeoskom odsječku.
Sve što nam želi evanđelist Marko ponuditi o tim grupacijama u Isusovo vrijeme
smjera prema skidanju obrazina s tih grupa, smjera prema nemilosrdnomu obračunu
koji ćemo pronaći u Mateja, njegovim osmerostrukim ‘jao’. Marko ima pred očima
njihovu nakanu (s)maknuti Isusa. Ali to je sve pisano i za ono doba, ali ima u
sebi svevremensku i nadvremensku
protežnicu. Nije dovoljno znati Bibliju naizust da bi
čovjek imao spoznaju Boga, nije dovoljno znati sve navode ili citate, da bi
čovjek pokazao svoju inteligenciju i sposobnost, ili pak da bi postavljao
zahtjeve spram karijere. Nerijetko je to drvo iz koga su izdjeljani teolozi, i
danas.
Život
vjere ili pak kršćanstvo ne živi se u
laboratorijima, znanstvenim seminarima i akademskim krugovima, nego u osobnom
nasljedovanju Isusa Krista.Veliki znalac ljudske duše kao i kršćanstva svoga
vremena danski filozof S. Kierkegaard na ovaj način
je to iskarikirao: Plod suvremenih teoloških studija
jest: Dok Isus ide križnim putem, dotle ide profesor s bilježnicom u ruci i sve
pomno registrira i bilježi na križnom putu i provjerava ih. Dok Isus nosi trnovu krunu, profesor teologije ima nataknut profesorski
šešir; namjesto lanaca kojim su vezali Isusa u Getsemaniju,
današnjemu rektoru vješaju oko vrata rektorski lanac; namjesto luđačke košulje u koju rimski
vojnici zaodjenuše Isusa, profesori teologije ogrnut će se ogrtačem od
hermelina ili najskupljega krzna, u dvorskom stilu najvećih kicoša i kneževa.
To je najveća lupeština u svjetskoj povijesti, tako veličajne stvari
naviještati, a biti tako daleko od njih. I kad bi to bilo samo privatno
mišljenje i ponašanje, bilo bi to donekle i podnošljivo. Ali je najveća tragedija
toga zvanja upravo što nastupaju službeno.
Isus pak uzima bič i u ime svoga Oca čisti Očevu kuću od svih primjesa i natruha profanoga. Na kraju se čovjek s Rilkeom pita, je li moguće da unatoč svim otkrićima i napretcima, unatoč kulturi i svjetskoj mudrosti ostadosmo na površini života? Isus dođe svojima, svome ‘narodu’. Ali ni narod nije slušao Isusa. Došao je od Boga svome narodu, ali nije vidio da je narod uz Boga. Narod je postao po Bogu ono što jest, a Isus se okreće malenima, neznatnima. Nije trpio nikakve kompromise između Boga i bogatstva.